Kako sam zavoljela fotografiju?

Isprva, ako čuješ moju priču, možeš zaključiti da lako odustajem u životu.

Inače nerado pričam o ovoj temi, ali mislim da je vrijeme da i ona izađe u svijet.

---

Moja priča ide ovako: Bila sam odlikaš kroz cijelu osnovnu skolu, bez po muke, uslijed mog fotografskog pamćenja. (zanimljiva podudarnost :D). Logično, upisala sam gimnaziju. Jednostavno jer nisam imala pojma šta drugo. No nakon 4 godine opet je došlo vrijeme za odluku, koji faks upisati. Osim jedne stvari koju sam stvarno željela, al nisam mogla upisati, drugo mi ništa nije bilo baš baš želja. Više moranje. I upisala sam Filozofski u Zagrebu, upala sam na predmete: jugoslavenske jezike i informacijske znanosti. Bilo je ok no uopće mi nije palilo srce, ak me kužite, i naravno dok su došle dosadne teme, teški predmeti i slično, zaključila sam da ako na prvoj godini teško pamtim i učim, kak budem dalje. I tak 5 godina za nešto što me uopće ne zanima kao budući posao. Jednostavno mi nije bilo logično ostati tamo. Nakon prve godine odustala sam i ispisala se. O šoka li, za sve! Btw. ja sam htjela pauzirati nakon gimnazije i naći nešto što bi htjela upisati no roditelji su rekli da upišem što god odmah. S obzirom da sam zavrsila gimnaziju, nešto završiti moram. U našem gradu je Učiteljski faks pa ajmo odgojiteljski smjer završiti. Oduvijek sam voljela djecu pa je bio izbor opravdan. Tijekom godina studiranja, srce mi jest kucalo za taj smjer, no nije to bilo kako može najjače. :D

---

No jednu činjenicu nisam napomenula. Otkad sam imala 11 godina, kad sam prvi put ugledala fotke analognog slr-a i dobila priliku držati fotoaparat u rukama, meni je srce gorjelo.

Bila sam u Srbiji kod bake i djeda i ujak je svojim analognim slr-om pofotkao bratića, sestrične i mene s djedom. Drugi dan je donio razvijene fotke, a kad sam vidjela te fotke, bila sam zacudjena, zaprepastena i odusevljena kako dobro fotke izgledaju. Jednostavno su mi se utisnule te fotke u srce (kao sto se vukodlacima iz ''Sumraka'' ljubavi utisnu :-D).

Ujak, vidjevši moje oduševljenje, sljedeći dan stigao je s fotićem. No dao ga je mami jer sam ja ''premala''. Inače tko me zna, zna da nisam bila nikad kao dijete ono koje izvoljeva i plače za nečim. Tad sam plakala kao kišna godina i nisam htjela s nikim pričati. Jos dva dana sam se ljutila. Dok konacno nisam s mamom dosla na kompromis da fotkam kad idem na izlete i slično, a s ujakom na sladoled u parku i razgovor o tome kak budem fotkala cim malo porastem. Usput budi rečeno, otad vuče moja ljubav prema fotografiji, ali pogotovo prema portretnoj fotografiji. Koristila sam prilike dok sam išla na izlete da fotkam koliko mogu jer za svakodnevno fotkanje film i razvijanje su ipak bili preskupi. Kad sam s kojih 16,17 dobila digitalac, popularno zvano "idiot", isla sam s njim svugdje. Doslovno sam spavala s foticem. Ajd, on je spavao na nocnom ormaricu. I nisam voljela kad su ga svi zvali "idiot" jer po meni je bio zapravo jako pametan. Da, personificirala sam g. On je bio moj prijatelj. I svi su se pitali kad će mi dosaditi. Prevazišla sam svačija očekivanja. A moja najbolja prijateljica će vam posvjedočiti koliko sam joj bila dosadna s fotićem. :D Prije upisa na faks prvo što sam potražila je bio faks gdje ima studij fotografije. No za Arhitektonski faks sam morala za prijemni predati slike. SLIKE! Crtala sam ispod osrednjeg i znala sam da nemam šanse ni na prijemni ići. A kamoli da bi mogla pohađati faks gdje trebam crtati. Pa sam upisala nešto što mi je dobro išlo, jezici.

---

Poanta je da se fotografija protezala kroz moj život odavno i do dana današnjeg ostala jedina konstanta kojom sam se zapravo oduvijek najradije htjela baviti. I od nje još uvijek nisam odustala! Dok god grije moje srce, ni neću. Sad znate moju ogoljelu istinu. Ove se priče nikad ne dotičem i izbjegavam većinu toga pričati no trebala sam ju konačno izbaciti iz sistema. Ako ste došli do kraja ovog teksta (pretpostavljam da volite čitati :D), svaka čast i zahvaljujem na čitanju!